Uvijek su me privlačili daleki usamljeni otoci. Na Jadranu sam se najbolje osjećao na Susku i Palagruži. Nedavno otvorih Web stranicu Zagreb Matice. Madeira! Idem. Presudile su dve stvari. Prvo, spava se u istom hotelu i ne treba svaki dan pakirati. Drugo, hoda se. I to na najviše vrhove. Ako se posreći i raziđu se magle, odozgo ću vidjeti crtu oceana na sve četiri strane svijeta. A i vodstvo je OK. Toni je već bio tamo. Tu je i Bruno, strog i pedantan. Mora štimati.

Idemo. Busom do Beča i uskoro smo u zraku. S prozora pokušavam prepoznati alpske vrhunce, prekrivene snijegom. Baš i ne ide. U Lisabonu presjedamo i letimo za Madeiru. Tamo je zračna luka povrh mora. Ciklona nas baca lijevo desno i slijetanje prati pljesak pomalo ustrašenih putnika. Naš hotel se zove Windsor. Simbolika. Portugalci su navek bili dobri s Englezima.

Madeira je otok vječnog proljeća. Temperature se zimi kreću oko 17C, ljeti oko 25C. Ima i dosta kiše, no kiša na 17C nije problem. Ako imaš kišobran. A prvi dan je padalo. Onda se lunja po gradu. Glavni grad se zove Funchal i ima stotinjak tisuća stanovnika, smještenih u centru i po padinama tog gorovitog otoka. Krenusmo na Monte, brdski dio grada. Gore smo se dovezli žičarom. Tu je crkva u kojoj je grob zadnjeg Austrijskog cara Karla. Umro je na Madeiri kao prognanik, ubrzo nakon propasti KuK monarhije. Tu su i čuveni vrtovi. Madeira je ustvari jedan veliki botanički vrt. Spuštamo se pješke, gledajući usput terase s plantažama banana. Svaki pedalj tog strmog vulkanskog otoka je pretvoren u terase voća, povrća i cvijeća. Lijep primjer korištenja resursa bez prevelikog presizanja u okoliš. Navečer idemo u centar i luku. Sve je adventski ukrašeno. Uživamo.

Ujutro idemo na levade. To je sustav kanala kojima otočani skupljaju vodu što se slijeva s njihovih gora. Ima ih oko 1500km. Građeni su davno, a nedavno obogaćeni i popratnim putevima. Putevi prolaze kroz suptropske prašume, dotiču izvore i vodopade. Idu kroz šume lovora, uz orijaške cedrove. Kroz čudesne predjele, tunele i litice. Kroz terene koji bi bili neprolazni da nije ljudska ruka tu izgradila puteve.

Otok su 1419.g. otkrili Portugalci. Prve kanale nisu gradili entuzijasti, već robovi dovezeni iz Afrike i kažnjenici. Bili su u funkciji skupljanja vode za plantaže i rafinerije šećerne trske. Trska je dovedena davno, kad je bila u trendu. Sad postoji još samo jedna rafinerija koja služi za pokazivanje. Na otoku vječnog proljeća s dovoljno kiše i sunca, gaje se mnoge druge kulture.

Danas se živi i od turizma, koji čini petinu otočkog dohotka. Madeira nije baš neko kupališno odredište. Nema mnogo plaža, na obalama je većinom vulkansko stijenje uz pokoju crnu plažicu. Bolje plaže su na Porto Santu, susjednom otoku arhipelaga. Uz njega su i dve stjenovite hridi koje nastavaju samo tuljani. Otok je više planinarska destinacija. Tu su kilometri staza, kakvih se ni Premužić ne bi postidio.

Nakon dva dana levada idemo stazom na najviši vrh otoka - Pico Ruivo, 1862m. Uspon je lagodan jer smo se busom digli na 1500m. Vizure čudesne, drukčije od onih na koje smo navikli. S oceana se dižu magle koje malo skrivaju, malo otkrivaju monumentalne oblike vrhova izraslih iz davnih vulkana. Tu više nema suptropske vegetacije, tu je neki drugi svijet. Svijet iz snova. Na vrhu smo. To je uvijek lijep doživljaj. A dolazak na vrh otoka koji je usred oceana, poseban je doživljaj! S vrha idemo na susjedni, neznatno niži Pico da Arieiro. Zračne linije do njega ima oko 2km, no teren je takav da ima bar tri sata hoda. I to po građenoj stazi, kroz tunele, mostove i stotine stepenica. Uz stalne uspone i silaske. Za slatku nagradu nas je na vrhu čekao restoran i naš dragi bus!

Obišli smo i druge vrhove, grebene i rtove. Bili smo na Pico Grande. On je nešto niži, dosiže do 1654m. No on je skoro u središtu otoka i izvanredan vidikovac. Spuštajući se s vrhova i levada, pri povratku u Funchal smo svraćali u slikovite gradiće i seoca. Na otoku ih je mnogo i vrijedi ih vidjeti.

Zadnji dan smo posjetili krajnji istočni dio otoka. Preko vulkanskih litica smo se iznad zapjenjenog oceana penjali do rta, ustvari vrha Pico de Furado. On se ne diči visinom, no diči se pogledom na zapad i splet vulkanskih stijena što se okomito ruše u more. A sjever i jug se gube u beskraju Atlantskog oceana. Na istoku je najbliža Casablanca, do koje bi se plovilo 700km, te Lisabon, do kojeg je oko 1000km.

Po smještaju bi Madeira trebala biti zabačen otok. No, ona je u EU. S vrha otoka razgovaraš sa svojima kao da si u Jurišićevoj ulici, u Funchalu dižeš Eure s kunskog računa u ZB bolje nego da si u Jurišićevoj. A u povratku te nigdje ne vrebaju podli carinici! Cijene i ljudi su kao kod nas. Vladaju engleskim, bar oni kojima je potrebno. Pravi mali raj!

 

 

(Autori fotografija: Branko Braum, Blaženka Vojnić-Zelić, Miljenko Vargek, Miroslava Rumiha, Anton Bikić)